Kako raste i sazrijeva naša vjera, tako i ovu životnu temu radosno promislimo. Stoga se najprije prisjetimo divne istine o uskrsnuću tijela i vječnom životu, i radosno živimo svoju mladost prepunu rada, učenja, radosti, odmora, zaljubljivanja i Božje milosti... A o spomenu smrti uvijek svjedočimo: Svi Sveti blagdan je živih u Gospodinu - svetaca, no i naših pokojnih koji su dostigli svetost. Stoga na taj dan pođimo najprije u crkvu (premda naši odrasli – radi neradnog dana – najprije posjećuju groblje, što razumijemo). 2. studenog Dušni je dan, i tada se spominjemo naših pokojnika za koje trebamo često moliti. Uz posjet grobovima naših pokojnih, prigoda je to za cijelu obitelj da se u razgovoru prisjete svojih preminulih bližnjih, da zapale svijeću, da pogledaju fotografije i da pitaju starije: „Bako, kako su živjeli djed i stric?“...

Stoga ovih dana, poštujući sve kulture, pa i one drevne/arhaične, ne zaboravimo našu kršćansku kulturu i vjeru u zagrobni život. Druge kulture proučavajmo u neko drugo vrijeme, baš kao što na vlastiti rođendan nećemo tražiti nečiji tuđi rođendan, nego ćemo proslaviti spomen na dan kad smo mi rođeni. Sveti su ovo dani za svakog kršćanina, stoga istaknimo ono lijepo, pozitivno u kršćanstvu, upravo pod kulturološkim vidom. „Sama vjera jest kultura. Ona ne postoji u golom stanju kao puka religija.“ (Ratzinger). I ovih dana slavimo Boga, i pojačano molimo za naše pokojne i sve duše, prisjećajući se istina vjere iz Katekizma Katoličke Crkve: „Svaki čovjek, u času smrti, na posebnom sudu, prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu (ili kaznu) od Krista, suca živih i mrtvih.“ (br. 1051.)

Lovro Kladarić