Baveći se biljkama i počevši po mogućnosti od sjemena, djeci će se u podsvijesti utisnuti osjećaj za izmjenu godišnjih doba, negdje u sivoj kori mozga bit će pohranjeno sjećanje na ljepotu cvijeća, miris bilja, okus tek ubranog voća i povrća.
Čovjek je kroz povijest tražio sebe u urbanim sredinama koje su mu pružale sigurnost, udobnost te mogućnost bavljenja zanimanjem koje je puno zanimljivije i modernije od sadnje mrkve.

Više nam ne nedostaju nepregledna aromatična polja puna zdravih i ukusnih proizvoda, ne nedostaje nam cjelodnevno druženje bez stresa, rad na čistom zraku, a još manje nam je nedostajao osjećaj povezanosti s prirodom koju smo počeli gledati kao nešto što je zaostalo u razvoju… no kako nam je i dalje trebala hrana, zemljoradnju smo ostavili onima manje sretnim kmetovima i sirotinji-seljacima. I tako je poljoprivreda iz jednog od najvećih izuma u ljudskoj povijesti pretvorila u neugledni i pomalo sramotni posao.

Građani su na motiku počeli gledati kao na kužni alat od kojeg bi se trebalo držati podalje. Jer ako se uhvatiš motike i grablji, hvataš se u koštac s duboko ukorijenjenim predrasudama o zemljoradnji i ljudima koji od nje žive.

Ali povijest ima smisao za humor.
Danas se gradske zelene površine koje su služile i još uvijek služe kao kontrapunkt sivilu i asfaltu, sve više se pretvaraju u male vrtove na kojima građani svih zanimanja i profila sade rajčicu, papriku, salatu, luk, aromatično bilje te sitno jagodičasto voće. U istim onim gradskim parkovima, haustorima i na trotoarima u kojima su zadnjih desetljeća rasle urbane kulture danas počinju rasti jestive poljoprivredne kulture.

Koristi od urbane zemljoradnje nadmašuju čistu ekonomiju, možda najvažnije; osjetit ćemo ponovnu radost vlastite proizvodnje hrane; osjećaj koji nas je prije desetak tisuća godina učinio onim što jesmo: ljudima.

Vehid Ibraković